Svaki val shadow IT-a ima isti oblik: alat koji je koristan, besplatan za početak i ne treba ničije dopuštenje. SaaS je tražio kreditnu karticu. Proširenja preglednika tražila su dva klika. MCP poslužitelji traže URL zalijepljen u konfiguracijsku datoteku, a asistent s druge strane već ima učitan kontekst zaposlenika.
Zašto se ovo širi brže od prošlog vala
Nema koraka nabave, nema instalacije, nema administratorskih prava, a često ni prijave. Trenje koje je sigurnosnim timovima nekad davalo priliku da nešto primijete jednostavno ne postoji. I za razliku od neodobrenog SaaS računa, MCP poslužitelj nije izolirani otok sa strane — spojen je na asistenta koji već čita posao.
Što zapravo pođe po zlu
- Poslužitelj vidi sve što mu model proslijedi, a model ne pazi previše na to što je relevantno.
- Opisi alata upute su koje model čita, što svaki poslužitelj treće strane čini površinom za prompt injection.
- Na strani tvrtke obično nema revizijskog traga — saznaješ što se dogodilo od dobavljača, ako uopće saznaš.
- Vjerodajnice se predaju strani koju nitko nije procijenio.
- Poslužitelj može promijeniti ono što radi nakon što si ga odobrio, a ništa ti to neće javiti.
Pitanja koja vrijedi postaviti prije nego što se poslužitelj dopusti
- Tko ga vodi i je li to tvrtka ili vikend-projekt?
- Implementira li OAuth i možeš li opozvati jednu osobu bez opozivanja svih?
- Što bilježi i možeš li dobiti te zapise?
- Kako bi saznao da su se njegovi alati promijenili?
Rješenje je obično ponuda, a ne zabrana
Ljudi povezuju nasumične poslužitelje jer im treba nešto što drukčije ne mogu dobiti. Blokiranje cijele kategorije kupuje nekoliko tjedana. Objava jednog odobrenog poslužitelja koji obavlja provjere za kojima su posezali — računi, zalihe, status zahtjeva, što god tvoj tim stalno pita jedan drugoga — uklanja razlog. To je vikend posla na platformi na kojoj su alati i znanje na razini radnog prostora, a krajnja točka je iza tvoje vlastite prijave.